Pitanje je na mjestu, ali na početku ćemo razmisliti što prethodi odluci za korištenje ove metodologije. Zamislimo da čovjek koji odlučuje misli da se njegovo znanje prostire do kraja svemirskog prostranstva i da njegova ekspertiza i zaključivanje nemaju niti najmanju mogućnost pogreške. Takvom čovjeku naravno nije potrebna nikakva metodologija i alat za odlučivanje. Drugi primjer je čovjek koji vrlo malo drži do mišljenja suradnika i osoba koje su u njegovoj blizini. Njegove odluke su uvijek superiorne u odnosu na njegovu okolinu. Takvom čovjeku alati i metodologije samo smetaju i utječu na njegovu „vrhunsku“ izvedbu. Možemo razmisliti i o čovjeku koji timski rad poistovjećuje s gomilom ljudi koji su tu da bi se divili i potvrđivali njegova razmišljanja i slagali se s odlukama koje graniče s pameću. Ni takvom čovjeku nije potrebna metodologija i alat jer u njemu on ne pronalazi nikakvu korisnost za tim.

A kome bi onda Business Wargame bio od koristi? Donositeljima odluka koji nisu zasljepljeni svojom veličinom i željni su prihvatiti kako svijet oko njih nije jednostavan i linearan već komplekasan i asimetričan, a oko njihove odluke orbitiraju različite varijable koje je potrebno uvrstiti u potencijalan rezultat njihovog odlučivanja. Biti svjestan ograničenosti vlastitih sposobnosti i znanja ma kako ona bila značajna i vrijedna, odvesti će vas u želju da provedete Business Wargame u vlastitoj organizaciji. Promišljati o različitim utjecajima, primjerice konkurencije, regulatora, predviđati potencijalne opasnosti i rizike te sve zajedno procjenjivati i tada donijeti odluku, je vrijednost koju BW donosi svakom CEO-u.

Razumljivo je da se BW provodi po nekoliko ključnih faza koje moraju biti vođene od iskusnih stručnjaka kako bi bio uspješan. Potrebno je odabrati ljude za određene uloge, koristiti prave alate, pratiti metodološki slijed, biti ralističan u scenariju, a ljudi koji su uključeni u igru moraju biti motivirani i spremni „rastezati“ vlastite granice.

Rezultati koji nastanu jesu toliko korisni da svi uključeni budu zapanjeni učinkovitošću i korisnošću, a donositelji odluka tada imaju „slatke brige“ u donošenju odluka koje svoj temelj imaju u znanju, iskustvu, stručnosti i odlučnosti cijele organizacije, a ne pojedinca.